NJEMAČKI JEZIK
Nemački jezik je maternji jezik oko sto miliona ljudi u Evropi (podaci iz 2004),[4] odnosno maternji je jezik 13,3% Evropljana, što ga čini jezikom kojim se služi najviše govornika u Evropi bez Rusije, više od francuskog jezika (66,5 miliona govornika 2004) i engleskog jezika (64.2 miliona govornika 2004). Nemački je treći jezik po broju onih koji ga uče u školama, drugi po broju onih koji ga uče u Evropi, i treći u SAD (posle španskog i francuskog).
Njemački je jedan od zvaničnih jezika Evropske unije, gde je treći jezik po broju onih koji ga uče (odmah posle francuskog).Standardni nemački jezik nije nastao iz nekog dijalekta, već su ga osmislili pesnici, filozofi i drugi obrazovaniji ljudi. U 16. veku Martin Luter je preveo Bibliju na nemački, svesno spajajući karakteristike različitih dijalekata. Želeo je da što veći broj ljudi razume prevod.
PORIJEKLO NJEMAČKOG JEZIKA
Njemački jezik (nem. Deutsche Sprache), je jedan od jezika zapadne grupe germanskih jezika i spada među najveće svetske jezike.[1] To je maternji jezik najvećeg broja stanovnika Evropske unije.Nemačkim jezikom se govori u Nemačkoj, Austriji, Lihtenštajnu, u dve trećine Švajcarske, u dve trećine provincije Južni Tirol u Italiji, istočnim kantonima Belgije i u pograničnim delovima Danske.[2][3]U Luksemburgu (nem. Luxemburg), kao i u francuskim oblastima Alzas (nem. Elsass) i Lorena (nem. Lothringen), starosedeoci ovih oblasti govore različitim nemačkim dijalektima, dok je deo stanovništva ovladao standardnim nemačkim (posebno u Luksemburgu), mada je u Alzasu i Lorenu francuski jezik potisnuo nemački u poslednjih četrdeset godina.
Istorija
Zbog premeštanja stanovništva, zbog puteva komunikacija i trgovine (uglavnom reka), izolovanosti (visokih planina i nepreglednih šuma) razvili su se različite dijalekti nemačkog jezika. Ovi dijalekti, ponekad međusobno i nerazumljivi, korišćeni su u Svetom Rimskom carstvu.Kako je Nemačka bilo podeljena na mnogo država, jedino što je podsticalo standardizaciju nemačkog jezika je želja pisaca da ih što veći broj ljudi razume.Kada je Martin Luter preveo Bibliju (Novi zavet 1521, Stari zavet 1534), svoj prevod je uglavnom bazirao na već razvijenom jeziku, koji je u to vreme bio najrazumljiviji jezik. Ovaj jezik je bio zasnovan na severoistočnim i dijalektima srednje Nemačke (okolina Hanovera) i sačuvao je puno od srednjevisokonemačkog, (za razliku od dijalekata srednje i severne Nemačke u kojima je genitiv već počeo da nestaje). U početku, uz svaku Bibliju dolazila je i lista reči koje nisu poznate u tom dijalektu i njihov prevod. Katolici su u početku odbijali Luterov prevod i pokušali su da stvore sopstveni katolički standard (Gemeines Deutsch) - koji se od „protestantskog Nemačkog“ razlikovao u sitnim detaljima. Tek je sredinom 18. veka, stvoren standard koji je dobro prihvaćen, čime se završio period ranonovovisokonemačkog.
Dijalekti
Izraz „njemački“ koristi se za dijalekte Nemačke, Austrije, dela Švajcarske i nekih susednih zemalja, kao i za govore kolonija i etničkih grupa koje su osnovali Nemci (npr. Nemački u SAD).Razlike među nemačkim dijalektima su značajne. Samo su susedni dijalekti međusobno razumljivi. Za govornika standardnog nemačkog (nem. Hochdeutsch), većina dijalekata nije razumljiva.Nemački dijalekti se dele na "niskonemački" i "visokonemački". Da li su oni različiti jezici, ne postoji tačan odgovor; međutim, tačno je da formiraju dijalektski kontinuum gde je svaki dijalekt u tesnoj vezi sa susednim dijalektom, bez obzira da li se radi o niskonemačkom ili visokonemačkom.